URADILA SAM TEST I PISALO JE DA SAM TRUDNA, ODMAH SAM DEČKU JAVILA SA KOJIM SAM VEĆ 3 MJESECA U VEZI: Kad mi je ovo na kraju napisao, PROBLIJEDILA SAM
URADILA SAM TEST I PISALO JE DA SAM TRUDNA, ODMAH SAM DEČKU JAVILA SA KOJIM SAM VEĆ 3 MJESECA U VEZI
Napisao mi je samo jednu rečenicu, JOŠ SE TRESEM
BONUS
“Na blagajni supermarketa gospođa traži plastičnu kesu da stavi ono što je kupila.
Gospođa ljubazno reče blagajnici:
“Žao mi je, u moje vrijeme nije bilo ekološkog pokreta.”
Da, reče blagajnica, vaša generacija nije uopšte brinula o zaštiti okoline.
Ipak malo uzrujana, gospođa započne priču:
„U moje vrijeme smo vraćali prazne flaše od mleka, mineralne, pive i vina u prodavnicu, koja ih je vraćala u fabrike, koje su ih prale iu njih ponovo sipale mleko, vodu, vino, pivo. Flaše su bile reciklirane, a mi nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta!
U moje vrijeme smo se penjali po stepenicama. Nije bilo pokretnih kao danas a bilo je i vrlo malo liftova. Nismo za relaciju kilometar-dva uzimali automobil, već smo uzimali bicikl ili išli peške. A nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta!
Nismo znali za pelene za jednokratnu upotrebu : prale smo pelene, a veš za sušenje na konopcu razvučenom između stabala ili kuće. Nismo znali da ima mašina za sušenje veša od 3000 vati. Naš veš je sušila sunčana i energija vetra.
Krpili smo odjeću koja je išla od djeteta do djeteta, nije bilo odlagališta ni skupljanja za preprodaju.
Imali smo po jedan radio i televizor (eventualno) u kući, ne u svakoj sobi po jedan. Televizor je imao ekran kao kutiju za pizzu, ne kao danas, ekran veličine Švajcarske.
Imali smo sat na ručnom navijanju, au kuhunji smo sve radile ručno, ne s današnjim gadgetima koji pojedu struju više nego što Đerdap može da proizvede.
starica
Nismo imali električne samohodajuće mašine za šišanje trave. Stara, dobra kosa koju je trebalo ručno oštriti je bila sasvim dobra!
Radile smo fizicki i nismo trebali ići u klubove za mršavljenje i trčati po pokretnoj traci koja troši struju…
Imali smo eventualno jedan telefon u kući, a danas ga svaka šuša nosi u džepu. Ali, istina je, nismo znali za ekološki pokret…
Vodu smo pili sa česme ili iz cisterne, iz ruke ili iz staklene čaše, ne iz plastične flaše kojih ima po ulicama bačenih na milione…
starica
Pisali smo mastilom iz flašice iz koje smo punili nalivpero, a ne hemijskim olovkama koje se bacaju poslije upotrebe…
Naši su se muškarci brijali žiletima koji su trajali, a ne današnjim brijačima koji se bacaju poslije svake upotrebe,
Ali, istina je, nismo znali za ekološki pokret…
Ljudi su se vozili s autobusom, vozom, a djeca su išla u školu pješke ili na biciklu, a ne kao danas autom, mama ili tata servisa…
Nosili smo iste torbe u školi kroz cijelo školovanje, a ne kao danas jednu godinu Miki Maus, drugu Šilju, treću Paju Patak itd…
Naše su knjige služile drugoj, trećoj, četvrtoj generaciji, a Vi svake godine kupujete nove za šta treba posjeći šume i šume…
starica
Prema tome ne serite više o toj vašoj brizi za ekologiju!”
BONUS: 👇🏻 🤩 🤩 👇🏻
Nedovoljno razvijen govor, mucanje, teškoće čitanja, pisanja ili izgovora često stvaraju nedoumicu o tome kada se obratiti logopedu i potražiti pomoć
Pratiti govor djeteta već od prvih mjeseci
Već od prvih mjeseci treba pažljivo slušati svoje dijete jer nam je već u toj dobi u stanju priopćiti mnogo o sebi. U glasovnoj igri dijete vrlo često dolazi i do naprednijih riječi kombinacijom slogova “mamama” ili “tatata”, što roditelji često protumače kao “gle, rekao/la je mama/tata!”. Ta je prva riječ važna jer se često naziva i prva progovorena riječ, ali samo ako je sa značenjem.
Do osmog mjeseca dijete treba reagirati na glasovni poticaj, izgovarati nekoliko slogova, glasati se kada mu se govori, treba proći fazu vokalizacije i gukanja.
U dobi od 21 mjesec treba govoriti barem osam riječi sa značenjem, oponašati zvuk koji čuje, imenovati i pokazivati jednu ili dvije slike te riječima tražiti jesti i piti. Kad dijete postane sposobno izgovarati veći broj riječi s određenim značenjem, počinje shvaćati da se dvije riječi u govoru mogu povezivati tako da označavaju određeni smisao (“mama, daj!”, “mama, vode!”…). Tako se dijete počinje služiti jednostavnom rečenicom koja u početku nije potpuna, ali je dovoljno jasna i za okolinu razumljiva.
Kako prepoznati da dijete treba pomoć logopeda?
Mnogi roditelji često su u nedoumici kada prvi put posjetiti logopeda. Bilo da je riječ o nedovoljno razvijenom govoru, mucanju, teškoćama čitanja i pisanja, teškoćama u izgovoru, roditelji i osobe s kojima je dijete u svakodnevnom kontaktu (učitelji, odgojitelji) često ne znaju kada potražiti pomoć.
Prema ljestvici razvoja govora, prva teškoća nastupa u obliku nedovoljno razvijenoga govora. Roditelji se često pitaju i traže odgovore na pitanje: “Zašto moje dijete ne govori?”. Kada primijete da se dijete, inače uredna razvoja, premalo, pogrešno ili teže verbalno izražava u odnosu na vršnjake, roditelji su nerijetko u panici. Roditelji djece kod koje je dijagnosticiran nedovoljno razvijen govor počnu vrlo rano primjećivati govorne sposobnosti svog djeteta, što se često pripisuje tvrdoglavosti, lijenosti ili genetskom naslijeđu. Kada dijete napuni tri godine i krene u vrtić, a roditelji dobiju priliku usporediti govor svog djeteta s govorom vršnjaka, postaju svjesni da im dijete ima pravi problem. Tada je najbolje zatražiti savjet logopeda. Važno je što prije krenuti sa savjetovanjem ili čak direktnom terapijom, jer je dijete često već u toj dobi dovoljno svjesno da se razlikuje od vršnjaka. Sluša, ali ne razumije ili želi odgovoriti, ali mu je izgovor iskrivljen i nerazumljiv, pa se često događa da ga okolina ne razumije. A roditelji se toliko priviknu da odgovarajući na upite počnu nesvjesno podržavati iskrivljen način govora. Upravo zato vaše dijete može se osjećati nesretno, ljuto, frustrirano, rjeđe priča, a u komunikaciji se počinje sve više oslanjati na geste.
Kako bi se što bolje stimulirala djetetova govorna komunikacija, važno je da uz logopeda u terapiji aktivno sudjeluju i roditelji, odgojitelji ili učitelji (nastavnici). Uloga roditelja neizmjerno je važna jer upravo oni s djetetom provode najviše vremena.
Razvoj govora – na što treba paziti?
Tijekom prve dvije godine treba poticati dijete na izgovaranje samoglasnika i na kombinaciju suglasnika i samoglasnika u govoru (ma-ma, ta-ta, ba-ba, pa-pa…). Djeci od druge do četvrte godine treba se obraćati jasnim i jednostavnim rečenicama, ali i nadograđivati i proširivati ono što su rekla (Idemo baki. Da, idemo baki.). Važno je proširivati im postupno rječnik i dati im mogućnost da što više prepričavaju događaje toga ili protekloga dana. Tako i roditelji mogu utjecati na postupan razvoj govora svoga djeteta. Što se tiče izgovora, djeca u dobi između tri i tri i pol godine moraju ispravno izgovarati glasove p, b, t, d, k, g, m, n, j, f, v, h, l, a, e, i, o, u, dok se glasovi s, z, c, š, ž, č, ć, dž, đ, r, lj i nj mogu tolerirati najdulje do pete godine.
Ako kod djeteta primijetite neka druga odstupanja u govoru, kao što su mucanje ili brzopletost, treba što ranije intervenirati. Ako je dijete premalo za terapiju, barem ćete dobiti logopedski savjet kako se postaviti i reagirati. Mnogi roditelji često upozoravaju dijete: “Ne mucaj!”, “Kako to govoriš?”, što je potpuno neispravno. Terapija mucanja vrlo je delikatna te je potrebna dobra i zdrava komunikacija između logopeda i roditelja. Već se u dobi od tri godine može potražiti pomoć logopeda koji će procijeniti je li dijete spremno za terapiju ili je potrebno samo savjetovati roditelje.
Ako vaše dijete do polaska u školu nema govornih teškoća, ali odgojiteljice u vrtiću primijete da pogrešno drži olovku ili ne može povezati skupinu glasova u riječ i isto tako rastaviti riječ na glasove (npr. umjesto T-A-T-A kaže KAPA, umjesto M-A-M-A kaže STOL), potrebno je što prije reagirati i uključiti dijete u terapiju. Jer iz takvih teškoća proizlaze teškoće u čitanju i pisanju te disleksija i disgrafija. Tada se počinje raditi na glasovno-slogovnoj terapiji kao predvježbama vještine čitanja i pisanja. Dijete počinje percipirati inicijalni i finalni glas u riječi, nakon toga osvješćuje glasove unutar same riječi, i naposljetku počinje povezivati glasove u slogove te slogove u riječ. Vrlo je važno u predškolskog djeteta ispitati orijentaciju u prostoru, odnose lijevo-desno u odnosu na sebe i druge, vidjeti postoji li jezična slabost u govoru, tj. čuti dijete kako i na koji način se izražava i koliki mu je vokabular. Dijete u toj dobi treba naučiti da je pisana riječ znak za izgovorenu i da ima isto značenje, i treba razumjeti pisanu poruku.
Ako dijete s teškoćama krene u prvi razred, one vremenom postaju sve vidljivije. Naime, u početku kada počinje usvajati vještinu čitanja najčešće nastaju smetnje zbog nedovoljno učvršćene veze slovo-glas, prisutne su teškoće u glasovnoj analizi i sintezi, a i u nedovoljno razvijenoj vizualno-motornoj percepciji.
Savjet logopeda roditeljima
U slučaju da su potrebne govorne vježbe, pravodobnim otkrivanjem uzroka i uključivanjem djeteta u terapiju mogu se ukloniti smetnje i spriječiti razvijanje djetetove svijesti o poremećaju i eventualne neugode koje bi moglo doživjeti u okolini, vrtiću ili školi.
Prije početka terapije vrlo je važno otkriti zbog čega govor vašeg djeteta odstupa od govora vršnjaka. Već se pri prvom susretu procjenjuje njegov govor i zaključuje je li u skladu s dobi. Ako se primijete odstupanja, provjerava se koliko i u kojoj mjeri odstupaju od normale. Iz razgovora s roditeljem dobiva se uvid o uvjetima u kojima se govor razvijao ili se još razvija. Za što bolju terapijsku orijentaciju često su potrebna dodatna ispitivanja, kao što su ispitivanje sluha ORL pregledom, psihološko ispitivanje, neurološki pregled.
Ako vam se čini da ste u ovom članku prepoznali probleme koji muče vaše dijete, obratite se stručnjaku logopedu. Možda mu govorna terapija još nije potrebna, ali barem ćete dobiti korisne savjete kako sami pomoći djetetu da prebrodi taj problem.
Mucanje se može razviti zbog pretjerane roditeljske kontrole, a ponekad i naglo kod djeteta koje je imalo sasvim tečan govor, i to kao reakcija na izrazito jak stres ili traumu
Pa-pa-pa-paaaatka… Kada vaše dijete prvi put riječ „patka“ izgovori na takav ili drukčiji, ali vrlo sličan način, ostajete bez riječi, a pitanja samo naviru: Zar muca, zašto, pa ja nisam mucala/o… Zato ćemo u nastavku pokušati pojasniti što je mucanje, zašto nastaje i kako djetetu pomoći.
Poremećaj govornog ritma
Mucanje je prije svega poremećaj govornog ritma, što zapravo znači da je poremećena govorna tečnost. Zbog karakterističnog govornog efekta mucanje je najpoznatiji i lako prepoznatljiv govorni poremećaj.
Kada govorimo o mucanju, ponajprije mislimo na govor djeteta koje muca, odnosno na njegovo verbalno-glasovno ponašanje koje karakterizira sljedeće: ponavljanje dijelova riječi i rečenica, produljenje glasova, zastoji u govoru, neodgovarajuće pauze, ubacivanje različitih glasova, poštapalice (ovaj, pa…), dulje trajanje govora, razni nepotrebni zvukovi (uh, aa, ah…), manja količina govora, tj. izbjegavanje govora i slično.
Mucanje se ponekad može naglo razviti kod djeteta koje je imalo sasvim tečan govor, i to kao reakcija na izrazito jak stres ili traumu. Takva reakcija karakteristična je za djecu kod koje je govor „slaba točka“ pa je povod mucanju gotovo uvijek poznat i ono se javlja dan ili dva nakon određenog događaja. Mucanje nastaje i zbog pretjerane kontrole, tj. kada roditelji žele dijete upozoriti na „pravi način“ govora ispravljajući ga i upozoravajući, ili izjavama kao što su: „Govori sporije“, „Nemoj toliko žuriti“, „Potrudi se malo“… U tim slučajevima roditeljima se savjetuje da se što prije jave logopedu za savjet kako bi se spriječio razvoj kroničnog mucanja.
Razlike između zapinjanja u govoru i početnog mucanja
Osobito osjetljivo razdoblje govorno-jezičnog razvoja je dob između druge i pete godine života, kada su za dječji govor karakteristična takozvana fiziološka zapinjanja. Prema istraživanjima, ta je pojava karakteristična za čak 80 posto djece. Fiziološka zapinjanja i ponavljanja u dječjem govoru uzrokovana su time što intenzivni razvoj mišljenja u to doba nadilazi razvoj djetetovih govornih mogućnosti. U tom razdoblju djetetov aktivni vokabular još nije bogat, izražavanje misli nije usavršeno, a pokreti govornih organa uvelike su neprecizni. Ipak, mališan mnogo toga razumije i želi reći, a još više saznati pa postavlja bezbroj raznih pitanja. Sva njegova aktivnost popraćena je emocionalnim uzbuđenjem. Zbog svega toga govor veoma velikog broja djece od druge do pete godine obiluje raznim ponavljanjima, premještanjima riječi u rečenici, blokadama, netočnostima u izgovoru i oblikovanju misli u rečenicu. Takvo stanje dječjeg govora na određenom je razvojnom stupnju prirodno, s tim da se tijekom daljnjeg razvoja mišljenja i govora na temelju sazrijevanja mozga i komunikacije s okolinom dijete zauvijek oslobađa zapinjanja u govoru.
Dobro je znati razlikovati normalna dječja zapinjanja u govoru od početne pojave mucanja i, ako je potrebno, reagirati na vrijeme, odnosno obratiti se logopedu. Fiziološka zapinjanja znatno se razlikuju od mucanja, po svojoj količini i načinu odvijanja.
Fiziološka zapinjanja, karakteristična za djecu u dobi od dvije do pet ili šest godina:
ponavljanje cijele rečenice, dijela rečenice ili riječi: “Patka, patka trči po dvorištu.”
preoblikovanje rečenice tijekom govora: “Ona s perjem, patka, trči po dvorištu.”
stanke, napunjene s “mm”, “ah”, “uh”: “Mm, patka, ah, trči po dvorištu.”
prekidanje govora šutnjom: “Patka (pauza) trči po dvorištu.”
pojedina, rijetka lagana ponavljanja dijelova riječi: “P patka trči po dvorištu.”.
Naznake koje upućuju na mogućnost da dijete muca:
dijete se “bori” s riječima (pri ponavljanju sloga ili riječi naglo povisuje glas)
povećao se broj ponavljanja (prije je dijete govorilo npr. “ka-kapa…”, a onda “ka-ka-ka-ka-kapa…”
dijete je počelo ponavljati sve kraći element riječi
dok dijete govori, počinje se uočavati da je izražena napetost mišića lica i da guta zrak, odnosno neravnomjerno koristi disanje. To znači da se žurno treba javiti logopedu kako bi se dijete uključilo u terapijski proces radi uklanjanja početnog fiziološkog mucanja. Veoma je važno znati da mucanje mogu pratiti i druge negativne pojave koje pogađaju dijete koje muca, primjerice, strah od govora i govornih situacija, tikovi, različiti pokreti glavom, tijelom i udovima, neodgovarajuće fiziološke reakcije (znojenje, crvenilo, ubrzan rad srca), strah, emocionalna nestabilnost, smanjena koncentracija, izbjegavanje vizualnog kontakta sa sugovornikom, netolerantan stav spram govornih situacija i slično.
Kada potražiti pomoć terapeuta (logopeda)?
Ako posumnjate, ali ne možete sa sigurnošću ustanoviti je li riječ o mucanju ili tek prolaznim smetnjama izgovora, potrebno je obratiti se logopedu koji će vas pravodobno savjetovati jer, prema mišljenju većine stručnjaka, rani početak liječenja uvelike smanjuje mucanje u odrasloj dobi.
Prolazne, ali normalne smetnje javljaju se najčešće između treće i šeste godine života. No, ako kod djeteta čiji govor nije tečan postoje sljedeće činjenice, potrebno je obvezno javiti se specijalistu za govor, tj. logopedu:
postojanje obiteljske anamneze kad je riječ o mucanju ili poremećajima izgovora
dijete teško izražava i pretače svoje misli u govor
dijete pokazuje znakove frustracije ili je vrlo uznemireno zbog svoga govora
dijete se “bori” sa svojim govorom
dijete odrasta u dvojezičnoj sredini i mucanje se izražava u njegovu materinjem jeziku
vi ste kao roditelji zabrinuti zbog djetetova govora
djetetovo općenito poprilično nesigurno ponašanje uzrokuje zabrinutost.
PRAVILA PONAŠANJA S DJETETOM KOJE MUCA
* ako primijetite simptome mucanja, odmah se obratite logopedu za savjet
* od prvog dana djetetu se obraćajte mirnim, ohrabrujućim glasom
* koristite jednostavne riječi i izgovarajte ih pravilno
* osigurajte djetetu rast i razvoj u mirnom i vedrom okruženju
* nemojte grditi dijete zbog mucanja ili izgovarati riječi umjesto njega
* nemojte ga uspoređivati s njegovim vršnjacima
* nemojte ga ispitivati ne ostavljajući mu vremena da odgovori
* uvijek ga gledajte u oči dok govori jer će mu vaše prirodno držanje pomoći da savlada teškoće
* uvijek ga slušajte sa zanimanjem jer dijete mora osjetiti da imate povjerenja u njega
* organizirajte zajedničke igre koje potiču komunikaciju u opuštenoj obiteljskoj atmosferi
* pokušajte smanjiti komunikacijske pritiske i predvidljive stresne situacije
* osobe iz djetetove okoline i odgajateljice u vrtiću obavijestite o djetetovu problemu kako bi mu pomogle da se uklopi
* govorite sporo tako da vas dijete nastoji oponašati i sporo govoriti te mu budite uzoran model lijepog i tečnog govora