Neću ti halaliti snahu, sine.

Neću ti halaliti snahu, sine.

“Dugo sam sumnjao. Onda je “kap prelila čašu”. Otjerao sam je uz brojne uvrede i ružne riječi.. Djeca su ostala sa mnom. Plakali su ali nisu ništa rekli. Edina, moja supruga je često odlazila od kuće. Svaki dan u isto vrijeme oko 12h. U to vrijeme sam bio na poslu..A onda sam nenajavljeno se ranije vratio. Nije bila tu, kako su mi i dojavili. Sačekao sam je u dnevnom boravku..Došla je. Našminkana i dotjerana. Mrak mi se spustio na oči. Psovao sam. Vrijeđao je. Zar mi je to hvala za 15 godina braka, vikao sam?
Izbacio sam je kao potpunog neznanca. Kao kakvu stvar.
U tom trenutku mi je laknulo. Mislio sam da sam uradio ispravnu stvar. Sebi sam olakšao..
Zapalio sam cigaretu na ulazu u kuću, na stepenicama.
Sutradan kad sam se vratio sa posla, odlučio sam posjetiti roditelje kojim sam prekinuo kontakt prije 10 godina. Otac me uvrijedio u jednom razgovoru. I to je bio povod. Ali sada kad sam otjerao Edinu, kao da mi je neko rekao da bi ih trebao posjetiti i reći im za mene i Edinu. Preći preko očevih riječi. U tih 10 godina nisam nikad nazvao. Niti pitao za njih. Surov i okrutan sam bio. Razmišljao sam ponekad o majci.
Zbog nje sam par puta utipkao broj da pozovem, ali mi nije dao.
Došavši pred kuću u kojoj sam rođen, primijetio sam da je avlija uredna, kao kad je majka radila u svojoj mladosti. Začudio sam se.
Onda sam pozvonio. Isto staro zvono koje ”budi iz mrtvih.”
Izašao je stari amidža Muharem, otvorio mi vrata da uđem ne progovorivši ništa..
Kad smo ušli samo je rekao: “Mehmede, Sajmo ja odoh.” I namršten je prošao pored mene kao pored neznanca. Na licu mu se vidjelo da mu nije drago što sam došao.
Kada sam ušao u sobu imao sam šta vidjeti. Majka Sajma je ležala na trosjedu a otac na bolničkom krevetu na drugoj strani sobe, pored prozora. Majka je teško ustala na sjedeći položaj. Mnogo se bure nanizalo na njenom licu za proteklih 10 godina.. Djelovala je izmučeno i bolesno. Popravila jev voju mahramu i dugo me prodorno gledala.
A onda je počela: “Sine moj, došao si nakon toliko godina. Majka te poželjela svim srcem. Evo Mehmed 3 godine poslije moždanog ništa ne može. Ko biljka je. Vehno je zbog tvog nedolaska. Nejavljanja. I ja sa njim. Znaš da imamo samo tebe. Nemaš ni braće ni sestara. Može li se sine roditelj 10 godina ne posjetiti? Može li se zbog dvije riječi zaboraviti roditelj? Mehmed je više u bolnici nego kod kuće.. Sa njim kad smo sami ne mogu govoriti. On u svom svijetu. Svojoj tišini. Svojoj bolesti. Svojoj muci. Muka je to sine.
Al’ neka si došo’.Ja sam majka. Halalim ja..
Šutio sam tiho plačući.
-Otjerao sam Edinu mama! Pravila me godinama budelom. Al’ juče sam se očima uvjerio. Došao sam s posla ranije. I baš kako su mi i dojavljivali nje tačno u 12 h nema kod kuće. Morao sambto uraditi.. Žao mi je da čujete od nekog drugog. A i da vas vidim. Znam majko da su Emir i Mirela prilično odrasli, ali nisam mogao preći preko sramote. Da me toliko ” namagarči.”
“Vidiš, sine moj, ako misliš da ću te podržati u tome, NEĆU. Iako si mi sin. Dio srca. Dio duše. Znam da si je otjerao. Malo prije je otišla i lično mi je rekla. Edina je sine, svih ovih 10 godina tačno u podne dolazila. Čistila nam kuću. Kuhala da imamo za 24 h. Mehmeda sa mnom i amidžom prevlačila i hranila. Avliju nam uređivala. Svaki dan kada ti radiš.Jer ti, sine moj, nisi udostojio da sve ove godine niti nazoveš.A kamoli da nešto pomogneš..Bojala se tebi reći. Da ne galamiš. A Edina je sine moj svih ovih godina brinula o TVOJIM RODITELJIMA. Preuzela obavezu koja je bila tvoja, dok si ti šenlučio po utakmicama i kladionicama.
A njena izbivanja iz kuće su ti javljali zlobni ljudi. Koji ti ne misli dobro. I šta bi?Zatvorio si sam sebi vrata sreće, koje je ona držala odškrinutim sve ove godine.. Ne sine. Za Edinu te neću podržati. Sve ti halalim sine. I nedolaske. I nejavljanja.
I zanemarivanje. Ali sine, Edinu ti nikad halalit neću! A neće ni Mehmed. Danas kad nam je pričala i Mehmeda brisala i presvlačila, dvije krupne suze kanuše mu iz očiju. Značila nam je.Trebala nam je. A ti tako.. Možeš doći sine kad hoćeš. A i ne moraš. Na volju ti..
Istrčao sam u avliju. Ledena kiša je lila kao iz kabla. Glasno sam plakao. Ni sam ne znam koliko sam bio na kiši. Kući sam došao mokar “do kože”. Već je pala noć. Djeca su spavala. Bože moj, pomislih, ne znam ni da li su večerali. Legao sam u našem bračnom krevetu i uplovio u noć. Bez sna..
Ujutro dok sam pio jutarnju kahvu i spremao se na posao, začuh zvono na vratima.Poštar.”Potpišite tu, reče”.
Ja potpisah, on otkide odrezak i uz kimanje glave se udalji.
Pošta od advokatske kancelarije.
Kao grom me udari. Edina traži razvod.
Oh Bože. Zar moja glupost nema granica?Zar sam toliko pogriješio?
Onda sam brzo došao sebi. Jesam.
I zaslužio sam..Nisam ni bio svjestan šta sam imao. A šta izgubio. Sada znam.
Ali kasno…
BONUS: 👇🏻 🤩 🤩 👇🏻
Ukoliko likovi u igrama imaju opciju nasilja za rješavanje nekog problema, djeca uče da je takvo ponašanje jedan od mogućih načina rješavanja sukoba
Ujecaj nasilnih kompjutorskih igara na razvoj i funkcioniranje djece
Svako dijete tijekom razvoja mora naučiti razlikovati dobro od lošeg, kako se ponašati prema drugim ljudima, rješavati probleme s kojima se susreće… Osim iz vlastitog iskustva, djeca uče opažajući iskustva drugih, bilo da se radi o drugoj djeci i odraslima koji ih okružuju ili o likovima koje gledaju na televiziji ili se s njima susreću u kompjutorskim igrama. Opažajući ponašanje svojih roditelja, prijatelja, učitelja, stječu određeni repertoar ponašanja kojim će raspolagati te uče koja jesu/nisu prihvatljiva. Npr. ako zbog nekog ponašanja dobije pohvalu ili nagradu, takvo ponašanje će u nekoj budućoj situaciji spremnije upotrijebiti, odnosno ako doživi kritiku ili zbog njega bude kažnjeno smanjit će se vjerojatnost da takvo ponašanje ponovi.

Različite igre poput lovice, skrivača, igara zamišljanja, s loptom ili lutkama, imaju važnu ulogu u djetinjstvu, jer djeca uče kroz vlastitu igru. One omogućavaju fizički kontakt, stjecanje samopouzdanja, pružaju im priliku da koriste svoju maštu i uče kako se odnositi prema vršnjacima kao i socijalno prihvatljive načine za natjecanje, oslobađanje energije i agresivnosti.

Međutim, danas je razvoj tehnologije doveo do značajnih promjena u tradicionalnim socijalnim igrama. Djeca sve više vremena provode igrajući igre na kompjutoru ili Play-station ili pak gledajući televiziju. Takav oblik igre zahtijeva malo socijalnih vještina, ne omogućava fizičku aktivnost i kontakt među djecom i najčešće je individualan. Kompjutorske igre djeci pružaju premalo mogućnosti da sama odlučuju, da koriste vlastitu maštu i fantazije ili stvaraju vlastita rješenja različitih problema. Većina igara, iako ne sve, ne potiču djetetovu osobnu inicijativu i kreativnost niti isprobavanje vlastitih ideja. Sve više igara uglavnom nudi nasilje kao instrument za prolaske nivoa i prikupljanje bodova ili života. Pritom se u igrama pojavljuju sve realnije i “živopisnije” scene nasilja i bogatiji izbori “istrebljenja” neprijatelja.Unatrag nekoliko godina sve su češća istraživanja i polemike kojima se nastoje utvrditi utjecaji igranja nasilnih kompjutorskih igara na razvoj i funkcioniranje djece. Imajući u vidu da djeca uče kroz opažanje ponašanja pa tako i kroz opažanje ponašanja likova u kompjutorskim igrama, može se pretpostaviti da će usvojiti neka od nasilnih ponašanja koja postaju dio njihovog repertoara ponašanja, postaju nešto što djeca znaju i mogu upotrijebiti kada se nađu u konfliktnim situacijama. Ukoliko likovi u igrama imaju opciju nasilja za rješavanje nekog problema (a u većini akcijskih igara nasilje predstavlja praktički jedinu opciju) i put do cilja ili imaju opciju pretući ili ubiti nekoga tko im se suprotstavi (npr. ljude, vanzemaljce, životinje, čudovišta), djeca će naučiti da je takvo ponašanje jedan od mogućih načina rješavanja sukoba pa postoji vjerojatnost da će ga upotrijebiti u rješavanju vlastitih sukoba s djecom ili odraslima. Ova vjerojatnost je to veća što djeca više vremena provode u takvoj igri, a manje u igri s drugom djecom gdje stječu odgovarajuće socijalne vještine i širi spektar vještina rješavanja sukoba. Ako je u igrama nasilje najbolji ili jedini način da se postigne cilj i pritom donosi obilje bodova, omogućuje prelazak na sljedeći nivo ili pruža neki drugi oblik nagrade, takvo ponašanje može se učvrstiti i još više povećati vjerojatnost uporabe u stvarnim sukobima.

Iako postoje određeni pokazatelji da djeca koja gledaju više nasilnih scena češće koriste agresivne oblike ponašanja, ne može sa sigurnošću govoriti da igranje nasilnih kompjutorskih igara uzrokuje agresivno ponašanje. Dakle, veza nije uzročno-posljedična. Nadalje, pokazalo se da je gledanje nasilja na televiziji više povezano s agresivnošću u djece nego igranje nasilnih kompjutorskih igara. Pretpostavlja se da djeca scene na televiziji doživljavaju realnijima, dok kod kompjutorskih igara lakše razlučuju igru od zbilje. U istraživanjima je sa sigurnošću utvrđeno i da radi dinamičnosti i brzine kompjutorskih igara djeca ne uče odgodu zadovoljenja jer su odmah nagrađena za svoje postupke te da postaju manje osjetljiva na nasilje u smislu da ga više toleriraju i smatraju opravdanim. Naime, djeca se kroz igre navikavaju na ubijanje i nanošenje boli, što dovodi do toga da u stvarnom životu manje spremno reagiraju na pojavu nasilja i manje spremno priskaču u pomoć. Nerealno prikazivanje posljedica agresivnog ponašanja u igrama (npr. ubojstvo nakon kojeg lik može oživjeti, rana koja odmah zacijeli) može dovesti do pogrešne percepcije opasnosti od nekog agresivnog čina i neshvaćanja mogućih posljedica.
Argumenti ZA igrice
Važno je imati na umu da nisu sve kompjutorske igre negativne i štetne za razvoj djeteta. Postoji cijeli niz poučnih i zabavnih igara, koje mogu biti vrijedan medij za učenje i približavanje računala djetetu. Igre koje omogućavaju konstruiranje i istraživanje svjetova, rješavanje zagonetki, upoznavanje različitih kultura, odgonetanje “misterija” i stvaranje strategija, mogu poticati kreativnost, apstraktno mišljenje te razvijati vještine rješavanja problema.

Postoji i cijeli niz poučnih paketa, osobito za predškolsku djecu, koji mogu pomoći u svladavanju nužnih vještina (npr. imenovanje, predvježbe čitanja i pisanja, računanja, razvoj perceptivnih sposobnosti).

Uporaba Interneta može biti vrijedan način da dijete stječe nova znanja i spoznaje, širi interese i uči razlikovati bitno od nebitnog pri pretraživanju i izboru linkova. Interes za kompjutorske igre i računalnu tehnologiju često je predmet vršnjačkih razgovora, što može doprinijeti i djetetovom socijalnom razvoju kroz stvaranje vršnjačkih skupina sličnih interesa i izmjenu znanja i ideja.
Presudna roditeljska uloga
Roditelji trebaju imati na umu da računalo ne predstavlja niti prozor u svijet niti jednooko čudovište. Njegovu korist i vrijednost odrediti će način na koji se koristi i sadržaj koji dijete putem njega prima. U tome veliku i važnu ulogu imaju upravo roditelji, koji mogu doprinijeti da računalo ima pozitivan utjecaj na dijete.

Zato je važno da roditelj:
pomogne djetetu u odabiru poučnih i zabavnih igara;
odabere i provjeri kakvog su sadržaja igre kojima dijete ispunjava slobodno vrijeme te jesu li prikladne razvojnom nivou djeteta;
postavi granice u količini vremena koje dijete provodi za računalom;
ne dopusti da računalo postane dadilja i zamjena za vrijeme koje dijete treba provesti s roditeljima;
ima na umu da računalo ne može biti zamjena za vrijeme koje dijete treba provesti u socijalnoj igri s vršnjacima;
barem povremeno s djecom sudjeluje u igrama na računalu, pri čemu je važno s djecom razgovarati o nekim aspektima igara i pomoći im da razlikuju fantaziju igre od stvarnosti,
ne zaboravite da će on djeci uvijek biti najvažniji i najsnažniji model ponašanja kako bi učeći iz roditeljskih postupaka djeca naučila razlikovati dobro od lošeg.